Stidim se Persone vise nego Senke – devijacije iskrenosti

Photo by Jeswin Thomas on Pexels.com

Postoji jedan intersantan fenomen koji primecujem u klinickoj praksi: sto su ljudi vise introspektivni, sto im je vise neophodno da upoznaju svoj identitet, sto su vise svesni svoje Senke – to ce cesce kritikovati, pa cak i nipodastavati Personu, svog licnog PR-a kojim se prezentuju i brane od sveta.

Otkud sad to? Prihvatanje Senke, one koja nosi u sebi sve sto smo skupili i odbacili, sve sa cim ne zelimo, ne mozemo ili ne pristajemo da se suocimo nam se kao ideja cini prihvatljivijim (daleko od lakog…) od prihvatanja socijalnih uloga i slika koje saljemo svetu. Pas, bas zbog toga. Proces psihoterapije je proces prebiranja pose sebi, onda pronalazenje niti koje nas vode kao onome sto jesmo i prave trijazu od onoga sto mislimo da nismo. Tu se jos dosta toga ispituje, iskusi, ulazi u izazove, izbegavaju sabotaze. Ideja trazenja autenticnosti, neke vrhovne iskrenosti je veoma bitna. Naravno, cinimo to zbog sebe, ne zbog Drugog, ali zivimo u vremenu i prostoru i univerzumu u kojem Drugi postoje. I tu pocinje razdor. Ako zelim da sam autenticna Ja, skroz u kontaktu sa samom sbom, koliko god mi je to moguce, kako da prihvatim da – lazem? „Lazem“ je rec koja se najcesce navede kao argument zasto je Persona nezeljena. „Lazem“ se objasnjava time sto znam da sam, npr., ranjiva, ali iskoristim na poslu Personu uspesne i sigurne u sebe zene. Ili kazem, jer pokazujem svetu svoju dugu, iscesljanu kosu dok se svako jutro zalim sto nije kovrdzava. I tako razni, menje ili nimalo banalni primeri…

Znaci, Persona se odbaci, jer, prema takvom razmisljanju, nije u skladu sa radom na individuaciji. I tu se uvuce spremno i brzo Senka koja iskoristi manipulacijicu tipa nadasve poznatog i razdvonjenog stokholmskog sindroma i preplavi Ja adaptiram razmisljanjem: Persona je ta koja nas udaljava od pravog Ja, mi onda nismo autenticni sa Drugima, sto vodi ka krivici, a sa druge strane, Senka, takva-kakva je je bar jasna (i iskrena?) – ona izvlaci ono najgore iz nas, ona nas sikanira i stiti na nerazumne, detinjaste, vulgarne nacine, ali, eto ona nas na pogresne nacine priblizava autenticnom Ja. I u toj logici, Ja pomisli da je dobro i samosvesno odradio svoj posao samopoznavanja, Senka se zadovoljno smesi, a Persona se gubi ili trpi „vrsnjacko nasilje“.

Kako se izmrsiti iz ove zbrke oko autenticnosti?

Najpre, primetiti da interpretiramo sta Persona, ta maska koju uporno pokusavamo da skinemo, radi bez da je pitamo. Sa Senkom sam naucili da treba komunicirati, da treba postaviti pitanje sa hoce, koji deo nas ili nase harmonije stiti, koji aspekt nase individuacije je brine. Nije mnogo razlicito sa Personom. Zapravo sve organele nase psihicke celije nisu ni dobre ni lose. Mi volimo da ih antropomorfiramo, ali Senka nije losa, a Persona nije zla i manipulativna. Obe su neutralne, bas koliko i lizozom i celijska membrana.

Dakle, mi zamisljamo da Persona predstavlja neke delove nas ili nas cele boljim nego sto jesmo. Nekada nas to zbuni, jer nas predstavlja hladnokrvnim ili arogantnim sto i ne povezuje uvek sa „boljim nama“. Persona (bas kao i Senka) stiti ja od Drugih. Njena zastita je prvenstveno (mada ne iskljucivo) u sadasnjosti, u trenutku kontakta sa svetom. Bas kao semi-permeabilna celijska membrana, ona uocava-skenira okolinu, propusta ono sto joj se cini korisnim ili bezazlenim, blokira ono sto rizikuje da se unutrasnjost „psihicke celije“ izlije, pokazuje neke delove sebe, ali ne sve. Jednostavno – selekcija. Da li to cini unutrasnjost koju membrana stiti manje autenticnom? Da li je ne-izlivanje i ne-pokazivanje svih mitohondrija i Goldzija laganje?

Zatim, da li je Persona nevidljiva? Bilo kakva da je (pa cak i da dopusta izlivanje), ima li ona svoj izgled, svoju spoljasnjost? Vec i samim svojimpostojanjem, ona daje informaciju. Pokazati nenasminkane oci da se ne bi izazivala sramota od sopstvene zelje za privlacnoscu, dajemo informaciju da imamo tu sramotu; oblacenje nenametljivo pokazuje odnos prema okolini, postavljanje mnogo pitanja na seminaru privlaci paznju. Sve sto smo, kada mislimo da ne koristimo Personu, je takodje objektivan proizvod naseg subjektivnog odnosa prema sebi i svetu. Nismo nikad bez Persona i ta Persona nikadnije identicna sa Ja. Dakle, mozda je korisnije se zapitati sta ta Persona koju trenutno koristimo govori o nama, koliko je svesno i koliko nesvesnog.

E, ako se tu napravi kakav-takav kompromis sa tom famoznom Maskom koju pokazujemo svetu, postavlja se pitanje da li njeno menjanje znaci laganje, da li njena konzumacija banalizuje i izdaje nase odnose sa Drugima. Kako mogu biti autenticna ako sam sa nekim ljudima zatvorena, sa drugima se smejem, a sa trecom grupom ni ne primecujem njihovo prisustvo? Mogu sve to, jer… Persona je selektivni odgovor moje Psihe na okolinu, jedan odraz mene, ne cela Ja. Cela Ja je mnogo toga. Cela Ja je skakutava u svim vremensko-prostornim koordinatnim sistemima.

Vratimo se na kompleksnost odnosa sa Drugim – autenticna sam ako sama shvatam zasto sam odabrala (pre ili a posteriori) bas tu masku. Nesvesno je sagradi nekada brze nego sve sto se svesno pripremali da stvorimo – smisao cesto dodje kasnije. Sama imam donekle slobodu da se povezem sa onim sto me predstavlja svetu, da autorizujem, da korigujem, da ulozim napor da blokiram. Pisem „donekle“, jer pipci Senke mogu ubediti Personu da je sledi. Stoga je autenticnost zapravo otvorenost za sve sto se desava u nama. Kontrolisanje nije potrebno. Ide, najpre, primecivanje, a onda lagano okretanje ka onome sto nam se cini da je zivot (ne bogat ili uspesan ili dobar, vec samo zivot). To je, najcesce, srz mnogih terapija: sta je, po meni, potpun, kompletan zivot i za sebe i za druge i za svet ? Sledi, zatim, hocu li to traziti ili ne, jer nista me ne cini ne-ljudskim bicem ukoliko odlucim da ne trazim – individuacija nije obaveza. I onda mir sa sobom sa onim sto je odluceno (i sto moze biti izmenjeno, ali svaka izmena se mora integrisati, posvojiti – naci mir sa njom (i time sa sobom)). Tada se svi zajedno: Anime, Animusi, Senke, Maske i raznovrsni ostali kompleksi orijentisu prema tome sto je zivot. Nema prisile sta se odlucuje, ni kada se odlucuje ni koliko ambivalentnosti teba da prodje dotle, ali ima pritiska da bude u kontaktu sa tim sto je u nama. Tu pocinje ljudskom bice, u kontaktu mene cele sa mnom sada i ovde, kada se Aion i Kairos sretnu koracajucu po Hronosu.

Ostavite komentar

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s