Ponekad nema više onog plamena iznutra. Samo se ugasio. I jedino što ostaje je neumoljiva praznina. Nije to ona praznina u kojoj se osećamo jadno i upotrebljeno i ispražnjeno. Ne, to je jedna druga praznina – ona u kojoj caruje besmisao. Jednostavno, ništa više nije smešno i ništa nema neko značenje. Ili, nekim drugim „dimenzionalnim“ jezikom, ispali smo iz sinhroniciteta sa svetom… Talas ide dalje, a mi ga ne pratimo.
Praznina možda nije prazna već je ono „mesto“ gde nisu svi. Onaj ponor u koji se ne ulazi. Jednostatavno, jer svi idu u jednom smeru i sve okoloje kao ona belina na kraju filma „Cube“ – belo izbavljenje u – ništa. Svi se u velikoj većini stvari sinhrnozujemo sa svetom, čak i ukoliko ne volim svet: jedemo, spavamo, dišemo. Izbor muzike ili omiljena razonoda nisu baš najvažniji kriterijumi iz ugla preživljavanja. Osciliramo sa svima u velikoj Superpoziciji Svega i idemo dalje. Levo ili desno i samo se izgubi smisao. Unazad je nemoguće od siline Velikog Talasa. I taj gubitak smisla, to je ona melanholična depresija, ono gledanje u pozadinu celokupnog bivstvovanja i života, u zadnju stranu egzistencije, kada se vidi toliko toga lepog iz ugla kosmičkih bogova, i toliko toga prolaznog i trošnog iz ugla čoveka. Kako bi se uhvatila lepota proces, a ne rezultata, smisao u baš tom trošnom i tragiku tih večno dosađujućih bogova svemira, moramo se osvrnuti na svoju oscilaciju. A kad ona počne opet da se vrti, odjednom smo nazad, u Velikom Talasu. Klaustrofobija pripadanja, anksioznost odbacivanja – možda su to baš ti esencijalni arhetipova: in and out, unutra i napolje, širenje u vraćanje – i mudrost smisla između.