
Psihoterapeut provede poprilicno vremena kako bi sebe upoznao, kako bi identifikovao svoje komplekse i senke i kako bi ih drzao po strani, ali u isto vreme i vidljivim tokom odnosa sa pacijentom. Naravno, tu je i jos podosta vremena koje se ulaze u ucenje tehnika, teorija i procesa. I kada se fino uleti u taj svet psihickih energija i odnosa, treba znati kako ga ne iskoristiti pred osobama koje nisu pacijenti. Kada je zbilja moguce ne primecivati nesto sto cinimo veci deo dana i nesto za sta su nam cula i intuicija izostrena, jer ne bi trebalo da se primeti, jer nije nase da primetimo? I sta uraditi ako ipak nesto uleti u nase psihicko receptivno polje? Kazati, osetiti, mesati se, odgurnuti? I sta ako su u ptanju nama bliske osobe? Kako znati da nam se prijateljica poverava, jer joj je potreban prijatelj, a ne zato sto nase reci se vrednuju drugacije? I obratno, kako znati da mozemo opusteno, bez teoretisanja o kontratransferu da kazemo nesto zaobilazeci Personu terapeuta? Smemo li da ne budemo terapeuti bliskim osobama? Ili moramo bas to?
Ima mnogo pravila, ima jasnog setting-a (psihoanaliticke situacije), ima milion zdravog razmisljanja. I opet, postoji kontekst. Terapeut kada je sa pacijentom radi dva paralelna univerzuma: jedan univerzum je u trenutnom odnosu, drugi je paralelni, licni, onaj koji se prepoznaje, podseca, onaj koji skenira moguce budjenja kompleksa i njihovu kontaminaciju prvog univerzuma. Ukoliko je terapeut otvoren za autoinspekciju komplesa (a to je, u principu, neophodno za ovaj zanat), onda sistem nesavrseno (jer nesvesno ne dopusta savrseno) funkcionise.
No, kada smo sa prijateljima, onaj prvi univerzum ne bi trebalo da se pali, jer smo u svom, licnom prostoru. A ima li mesta za licne komplekse? Sta sa njima? Prepoznavanje i gasenje, sabotaze, stavljanje ruku preko usta? Ili, naprosto, verbalizacija. Kao i uvek. Prepoznavanje gde smo, s kim smo i zasto jesmo (ili nismo) u miru sa sobom. I koliko univerzuma je upaljeno.