Dozvola za mesijanstvo

Photo by Expect Best on Pexels.com

Kada gledamo od spolja, vidimo svu multidimenzionalnost nekog drugog bica. Naravno, to nase gledanje prolazi kroz sopstvene filtere. Nikad tog drugog necemo videti sa svih strane. Njen/Njegov reljef je suvise kompleksan za nas „pogled“ cak i ako gledamo osecanjima, intuicijom i instinktima. Dakle, ne vidimo sve, ali vidimo drugacije nego sto osoba moze ikada sama sebe da vidi. Njeni dozivljaji sebe su sasvim subjektivni i odrazi objektivnog koji se pretacu u subjektivno. Dakle, gledamo nesto sto je isto, a ne vidimo isto i to sto vidimo je mozda sasvim istancano i precizno i pod jasnim uglom nego sto je onome sto to u sebi nosi.

Pitanje je, kako mu iskomunicirati to sto vidimo. Ne reci je laz, ili neirecivo ili pritajenje, u svakom slucaju svesna reakcija koja se preuzima i ukljucuje tudje neznanje ili ignoranciju. Samo reci je osloboditi sebe i prebaciti na Drugoga, ali taj Drugi treba da nastavi dalje sa tim novim i nepredvidjenim sazanjem. Uvijeno kruziti okolo i traziti pogodan moment ubija spontanost i podbada poverenje. Dakle, kako obavestiti Drugog o onome sto smo primetili -osetili-iskusili kod Nje(ga) bez da izazovemo bilo kakvi psihozemljotres? Mozda uz dozvolu. Mozda je nas savet, mesijanstvo, pomoc, upucenost, orijentisanost nesto sto ima smisla, ali nema pravu temporalnost. Mozda je rano, mozda je nepotrebno, mozda je u neskladu sa drugim prioritetima. Ne znamo Drugog. Pomoci mu bez da smo trazili dozvolu nije pomoc vec nametanje. Dozvoliti nekome da prodre u nesto nase je hrabrost. Prihvatiti odbacenu dozvolu je pomirenje sa Drugim, neka vrsta empatije. Ponoviti zahtev za dozvolom je rizik koji nekad prihvatamo, uz prihvatanje odgovornosti onog sto sledi. Nemamo prava da menjamo Druge ako nam to nisu dozvolili. Jer onda je promena nasa, a ne mjihova. onda je to nasa individuacija, a ne njihova. Onda je to nas put koji bismo delili sa Drugim. Individuacija se ne deli. Ona krece iz zajednickog i vraca se u zajednicko, ali put mora da bude lican. I nije svakome isto dobro dobro ni isto zlo zlo. Empatija je nekada i davanje dozvole, nekad i prihvatanje odbijanja. Iza uvek stoji jedno te isto: da bi bilo empatija, mora biti i razlicitosti.Da bi bilo razlicosti, mora biti i prihvatanje malih transformacija i udaljavanja od istog. A na tom putu udaljavanja uvek ima nekih inekakvih suza.

Ostavite komentar

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s