
Dobra harmonija izmedju empatije (odnos prema Drugom, zastita Drugog) i individualnosti/egoizma (odnos prema Sebi, zastita Sebe) je neophodna kako bismo bilo jedno solidno, jasno i spremno za dinamiku Jedno. O tome sam vec pisala i to se potvrdjuje u klinici na svakodnevnom nivou. Ipak nije svaka empatija ista, niti svaki egoizam lak za poredjenje. To nisu apsolutne vrednosti niti imaju jasno odredjene koordinate u nepreglednom mernom sistemu svemira.
Da postoji „dobra“ empatija i „los“ egoizam nije potrebno daleko gledati. otvorenost prema drugom, zaokupljenost sobom, to su teme koje se vec predugo obradjuju u radovima, novinskim clancima i jednostavnim, svakodnevnim razgovorima. Ipak, egoizam (mozemo reci i individualnost, samoljublje i slicni, ali se meni dopada bas taj, tako cesto omrazeni naziv -egoizam, jer nosi tu pezorativnu notu, tu senku zdravog odnosa i, stoga, mislim da je potrebno ga ugostiti iz te perspektive i direktno se suociti sa mogucim predrasudama) moze da bude, a i treba da bude, itekako zdrav. Bez jasne i integrisane ljubavi prema sebi nema mogucnosti da se udje u odnos sa Drugim, stavise – nadomestiti ono sto fali tom samoljublju moze samo da opetereti i kontaminira odnos prema Drugom. Isto tako, nezdrava empatija bez jasnih kocnica, dovoljne distance za kontemplaciju celokupnog odnosa sa Drugim se lako pretvara u stranputicu.
Sada bih da pogledam u jednu drugu zamke empatije – temporalnost. U jednom trenutku smo u kontaktu sa Drugim. Pod pretpostavkom da projektujemo minimalno u tu osobu, da su nam kompleksi relativno neaktivirani sa tom osobom i da je odnos zbilja odnos Drugog i Mene, a ne Mene i Mene U Drugom. Drugi je u tom trenutku preplavljen svojim kompleksom ili se neki arhetip kroz neki simbol aktivirao. Nebitno kako, uzmimo da je u pitanju kompleks, Drugi ne uspeva da se postavi u situaciji kroz svoje Jastvo, on je redukovan na taj kompleks i njegovo Kompletno Ja uma povez preko ociju i vodi se samo slatkim, maznim glasom kompleksa. I tada smo mi tu, moje Ja koje je, u teoriji, dovoljno komplektno da bi sagledalo situaciju i svojim racionalnim i iracionalnim funkcijama. Energija Drugog nas/me ne ostavlja inertnim. Osecam bol/uzbudjenje/tenziju/nesto jako kod Drugog. Ipak, nisam preplavljena njegovim kompleksom. Sam kompleks je nebitan, osecam samo osobu koja je pod kompleksom.
Dakle, odnos prema Drugom postoji, „opipljiv“ je. To se dogadja u ovom trenutku. Nije moje da spasavam drugog, on moze da spasi jedino sam sebe, koristeci svoju sposobnost da se reintegrise, sastavi ponovo i da sam sebe vodi dalje. Inace, ukoliko ga ja spasavam, pomoc opet dolazi od spolja, on se postavlja u pasivnu ulogu, a jedino aktivna uloga moze mu dati dovoljno energije da bi prenebregnuo energiju kompleksa. Ok, dovde je jasno. Ali, ima nesto sto sve ovo komplikuje. Kao sto sam napisala gore, on (moze i ona, nebitno) je (skoro, pa) posednut od strane necega sto zauzima citav mentalni prostor. To je jedna intenzivna sadasnjost. Ja ga osecam od spolja, ali bez istog kvaliteta, jer Ja nisam On(a). Takodje, ja sam svesna da je to sada, ali mogu da doprem i do saznanja o uobicajenom protoku vremena (proslost-sadasnjost-buducnost), jer nisam zaglavljena u samo jednoj instanci sebe. Moja empatija se mesa sa mojim projekcijama i fantazijama o nastavku date situacije. Dakle, imam empatiju, ali odmah aktiviram i intuiciju, kao i racionalne funkcije (planiranje, estimacija i slicno). I tu moze da dodje do dileme – iz moje pozicije vidim nesto sto Drugi ne vidi i ne moze da vidi. Sta radim? Kao sto sam napisala malo ranije, ostavljam Drugome da otkrije temporalnost kada joj dodje vreme, da sagradi u sebi ono sto ce mu dati energiju aktivacije sebe i bolje kalibracije na putu njegove individuacije (a ne moje, jer moja je odvojena od njegove i mojoj vise pomaze postovanje autonomije Drugog nego skakanje u pomoc i zadovoljavanja nekih mojih kompleksa heroja i negovatelja, ali o tom – potom). Ipak, treba sada da to izdrzim i da procenim – da li je u pitanju moj kompleks ili prava pomoc, da li je moralno (prema sopstvenim moralnim nacelima, prema moralnim nacelima grupe i vrste kojoj pripadam) i da li je dobrobit znacajnija od rizika. Suvise pitanja koja rizikuju da mi otvore kapiju od Ja sa svim racionalnim zamkama i intelektualnim asocijacijama. Dakle, Ja pred Drugim imam najpre instinktivnu reakciju i vrlo brzo intuicija mi sapne sta dalje. Nekoliko nanosekundi dalje se pali sve svesno i logicno u meni i ja se vracam u uobicajenu temporalnost od koje je Drugi sacuvan ili udaljen ili kaznjen ili bilo sta sto u tom trenutku pripada Drugom, a ne meni. Tu krece nasa separacija koju treba postovati. Empatija je osecanje, empatija nije logicni proces. Empatija je odnos, dinamican i nestabilan, diskretan, a ne kontinuirani, sakadican, ponovljiv, ali nikad isti. Empatija koja ima svesnu temporalnu komponentu je vrlo verovatno kontaminirana sa Ja.