
Kada sam bila mala, obožavala sam crtani film o Sport Biliju, Sport Lili i njihovom kučetu. Sve je postojalo u njegovoj torbi, on bi zavukao ruku, izvadio umanjenu verziju i u trenu bi se materijalizovalo ono oruđe ili predmet koji mu je neophodan. U radu sa pacijentima mi pada na pamet često ta torba, naročito kada se postavi pitanje nekog drugačijeg načina reagovanja ili nekog novog viđenja realnosti. Uglavnom dodđemo do: „Ali, gde da to pronađem, ja to nemam u sebi“. A, zapravo, da. Imamo sve u sebi: sve nijanse besa, sav spektar tuge i radosti, sposobnost da mrzimo, da se durimo, da budemo odmereni, da budemo rasipni, da smo druželjubivi i širokogrudni, zatvoreni i oprezni. Samo, kada bismo bili u dodiru sa svim tim spektrima i potencijalima, izgubili bismo se u mnoštvu, u izboru, u mogućnostima. U kom trenutku bismo identifikovali naš identitet ako bi sve bilo moguće? Imamo neke vrednosti oko kojih orbitiramo, nekada sa velikim amplitudama, a nekada tapkamo u mestu. Sve to nas čini rigidnim u nekim situacijama i sasvim fleksibilnim u drugim, onim za koje ta rigidnost nije bila način preživljavanja, i vice versa. I onda se potpuno identifikujemo sa identitetom, ko što i sama reč kaže i postepeno zaboravimo potencijale. A oni su i dalje tu. Ako smo naučili da je opreznost prihvatljivija nego bezazlenost, moraćemo da zavučemo ruku u Sport Bilijevu torbu dublje kako bismo načli bezazlenost, jer je to manje korišteni pristup svetu. Ali i taj pristup postoji i, možda ga se trbea setiti u nekim novim situacijama, negde gde bi nas opreznost samo udaljila od našeg puta individuacije. Sve postoji u torbi, jedino se mora stalno podsećati da iamo pravo da zavlačimo ruku u tu torbu. I da nam da torba u potpunosti pripada.