Frojd je govorio da je zdrava osoba ona koja je sposobna da voli i da radi.
Ta jednostavna rečenica krije ne samo psihološku, već i kosmičku istinu: ljubav i rad nisu dve odvojene funkcije, već dve struje jednog istog elana vitala, jednog pokreta života koji teži da se održi i da se izrazi.
Iz jungovske perspektive, voleti i raditi su dva načina na koja se psiha ukorenjuje u svet.
Voleti znači prepoznati Drugog iz onog ličnog dela sebe, iz onog mesta koje ume da oseća, da žudi, da pati i da se otvori. Ljubav nije fuzija, nego odjek između dva centra svesti, susret dve samoće koje se prepoznaju.
Raditi znači prepoznati Drugog iz kolektivnog dela sebe, iz one duše koja stvara, prenosi, učestvuje u zajedničkom vremenu. Rad je čin u kome se život nastavlja kroz stvaranje, doprinos, simboličko tkanje sveta.
Voleti i raditi su, dakle, dve strane istog instinkta opstanka, dve faze istog toka životne energije:
u ljubavi ona teče kroz „Ti“, u radu kroz „Mi“. Jedna održava biološku i emotivnu povezanost, druga gradi kulturnu i simboličku zajednicu.
Za Frojda, to su bile funkcije ega koji se prilagođava.
Za Junga, one su izrazi Sopstva, dva kretanja psihoidne energije koja teže celovitosti: jedno ka sjedinjenju, drugo ka doprinosu.
Zdravlje, u tom smislu, nije statična ravnoteža, nego pokret između ličnog i kolektivnog, između ljubavi i stvaranja.
Zdrava osoba nije ona koja samo voli i radi, nego ona koja voli svesno i radi sa dušom, ona koja u svakom odnosu i u svakom delu prepoznaje isti dah života koji želi da se nastavi, da se umnoži, da se spozna.
Zdravlje je, dakle, ritam koji pulsira između „ja“ i sveta“, između onog što oseća i onog što gradi, između Jednog i Mnoštva.