Treći koji otvara prostor

Kada odnos između dvoje postane suviše direktan, kao da struja ide bez osigurača, nešto u toj blizini počinje da pucketa, da preti da izgori. Previše je intenzivno, previše nabijeno, ili pak previše prazno, pa se hvata u petlju. Tada se javlja potreba da se u prostor između „ja“ i „ti“ ubaci treći – amortizer, svedok, posrednik, ili jednostavno praznina koja ume da primi i preradi energiju. To ne mora biti čovek. Nekada je to terapeut, prijatelj, sudija, ali nekada i hartija koja primi reč, platno koje primi boju, šuma koja primi tvoj krik ili mačkica koji ti jednostavno sedi pored nogu. Treći se pojavljuje kao mesto prelaza, filter i ogledalo. On ne gasi energiju, nego joj daje drugu putanju.

Martin Buber je govorio da „čovek postaje ja u odnosu sa ti“. Ali ako je taj odnos hermetičan, zatvoren u sopstvenu zategnutost, on preti da postane polje destrukcije. Treći se tada pojavljuje kao mogućnost otvaranja: on pravi distancu, ali i uvodi novu dimenziju. Odnos „ja–ti“ nije više samo dvočlana veza, nego počinje da se širi u mrežu. Najpre imamo: ja–ja, ti–ti i ja–ti. Kada dođe treći, nastaju novi odnosi: ja–treći, ti–treći i, napokon, ja–ti–treći. Sedam odnosa umesto tri. Energija više ne kruži samo između dva pola, već se umnožava, preliva i preraspoređuje.

Mitovi su puni ovih figura trećeg. Hermes, koji posreduje između bogova i ljudi; Sveti Duh koji povezuje Oca i Sina; Rozhanice, koje u slovenskoj tradiciji učestvuju u tkanju sudbine i drže nit između pojedinca i zajednice. Treći se javlja i kao ono što amortizuje konflikt, ali i kao onaj koji otvara mogućnost transformacije. Bez njega odnos lako sklizne u simbiozu ili rat. Sa njim nastaje prostor u kome je moguća nova forma.

U terapiji, treći je sam prostor odnosa, polje u kome analitičar ne stoji samo kao figura, nego i kao simbolički nosač. U umetnosti, treći je platno ili klavir koji preuzima tenziju i pretače je u nešto što se može podneti, što ima oblik. U prirodi, treći je nebo koje primi naše misli i vrati nam tišinu. I u svim tim primerima važi ista dinamika: treći nije tu da ugasi, nego da preobrazi.

Možda bi se moglo reći, parafrazirajući Junga, da „gde se dvoje sukobe, mora se pojaviti treći koji je veći od njih oboje“ (CW 11, §75). Taj treći ne ukida ni jedno ni drugo, nego ih obuhvata, pretvara njihovu blokadu u kretanje. Zato uvek kada se nađemo u odnosu koji je previše tesan, previše buran ili previše iscrpljujuć, vredi se setiti: potrebno je ubaciti treći element. To može biti rečenica zapisana u svesku, razgovor sa nekim ko nije uključen u dinamiku, ili jednostavno trenutak ćutanja pod stablom. Tek tada energija odnosa ima šansu da se ne zaglavi, već da prostruji i rodi nešto što ranije nije postojalo.

Ostavite komentar