Postoje situacije u kojima pojedinac kontinuirano prolazi kroz niz iznenadnih promena koje ga neprestano oblikuju, čime ova iskustva postaju sastavni deo njegovog identiteta. Takvi trenuci predstavljaju kritične tačke psihičkog razvoja jer aktiviraju dublje nesvesne sadržaje, među kojima se posebno ističe arhetip Senke. U tim krizama ili prekretnicama, pojedinac je primoran da se suoči sa sopstvenim potisnutim aspektima, što zahteva integraciju do tada nepoznatih ili odbacivanih delova ličnosti.
Međutim, ako prethodno iskustvo nije pružilo dovoljno referentnih tačaka ili modele prilagođavanja, osoba se može naći u situaciji bez jasnih smernica za prihvatanje i integraciju tih iznenadnih psihičkih sadržaja. Ovo otežava proces uspostavljanja unutrašnje ravnoteže i može izazvati osećaj dezorijentisanosti. Paradoksalno, upravo kontinuirano suočavanje s takvim naglim promenama može voditi ka produbljenom psihičkom rastu i razvoju autentičnijeg životnog stila, pod uslovom da se osoba uspešno prilagodi i pronađe harmoniju unutar same nestabilnosti.
U određenim životnim trenucima pojedinac dolazi do granice na kojoj prethodna iskustva i postojeći referentni okvir više nisu dovoljni za razumevanje ili rešavanje nove situacije. U tom momentu nužno je posegnuti dublje, prema kolektivnom nesvesnom, gde se nalaze arhetipske slike i simboli koji služe kao izvor kreativnosti izvan svesnog „Ja“. Upravo arhetipske strukture kolektivnog nesvesnog predstavljaju bogat rezervoar inspiracije i kreativnosti, posebno kada je potrebno stvoriti nešto novo, bez prethodno utvrđenih modela ili referenci. Preko ovih arhetipskih struktura osoba može transcendirati lične granice, dosežući do autentične kreativnosti i otvarajući put ka procesu individuacije.
U tom kontekstu, ono što se obično smatra poželjnim – stabilnost, tišina, mir, harmonija ili čak dosada – može za osobe čiji je identitet oblikovan kroz konstantne promene i krize biti doživljeno kao neprirodno, strano ili preteće. Takve situacije dovode do automatskog odbacivanja ovih aspekata života, jer ih pojedinac percipira kao pretnju sopstvenom referentnom okviru. Ipak, upravo kroz prihvatanje i integraciju elemenata stabilnosti, tišine i mira, osoba može postići stvarnu unutrašnju harmoniju. Tek kroz ovu integraciju, referentni okvir se širi, omogućavajući postizanje ravnoteže i uspostavljanje novog, celovitijeg identiteta, koji nije zasnovan samo na krizama i nepredvidljivosti, već i na sposobnosti da prihvati mir i harmoniju kao prirodni deo svoje psihe.