Razumevanje kompleksnosti međuljudskih odnosa zaista može biti izazovno, jer svako od nas nosi sopstvenu jedinstvenu unutrašnju realnost i doživljaje.
Kada razmatramo odnose poput majka-dete, dve žene, dva animusa (unutrašnji muški arhetip prema Jungovoj teoriji) ili slične kombinacije, suočavamo se sa bogatstvom različitih aspekata ličnosti i emocija koje interaguju na različite načine.
Pozitivno je što stabilni univerzumi, oni delovi nas koji su stabilni i uravnoteženi, mogu biti osnova za funkcionalne odnose. Kada većina univerzuma u nama funkcioniše stabilno, to nam omogućava da izgrađujemo zdrave odnose sa drugima i bolje se nosimo sa izazovima.
Međutim, postoje i delovi nas koji možda nisu tako stabilni, možda zbog traumatičnih iskustava, nerešenih konflikata ili drugih razloga. Ovi manje stabilni univerzumi mogu reagovati na slicnost ili različitost u drugim ljudima i odnosima.
Aktivno stabilizovanje može biti ključno u postizanju ravnoteže i harmonije u odnosima. Pasivno sledenje ili prebrzo odupiranje može dovesti do dalje disfunkcionalnosti u odnosima. Pronalaženje ravnoteže i fleksibilnosti nije jednsotavno.
Važno je prepoznati da nijedan odnos nije savršen i nije singularan (on je produkt transgeneracijskih obrasaca, zaboravljene ili potisnute licne istorije ili reagovanja na tudje nesvesno). Svi prolazimo kroz izazove u međuljudskim interakcijama i svi cinimo multiverzum, ma koliko klaustrofobicno to zvucalo. jer, i velik prostor moze da gusi ako nije nas. Kako naci sopstveni prostor u veliko prostoru – to je put individuacije.